Svetovna arhitektura u doba Fatimida
Palate Fatimida poznate su nam samo iz opisa arapskih istoričara. Tako je palata iz stare prestonice Mahdije pomenuta samo u tekstovima, i to kao „dvorac sa zlatnim prozorima“. Isto tako možemo samo da pokušamo da rekonstruišemo veliki sjaj u dvema kairskim palatama koje su stajale jedna prema drugoj. Po predanju, istočni dvorac, prostraniji, u kojem se stanovalo od 973. godine, stajao je usamljen u srcu grada, sa svojom glavnom fasadom dugačkom 375m, a koji je noću čuvalo 1000 ljudi. Brojem i veličinom svojih zgrada stvarao je utisak planine. Beleži se da je imao dvanaest četvrtastih paviljona, nanizanih jedan za drugim, a svi su bili od kamena i izgrađeni sa takvim majstorstvom, da su stvarali utisak kao da su isklesani iz jednog kamenog bloka. Poslednji paviljon služio je kao prestona dvorana, gde su fatimidski halifi, odvojeni teškim zastorom, sedeli na zlatnom prestolu. Ovoj celini prilazilo se preko deset kamenih vrata, među kojima su se naročito isticala „Zlatna vrata“. Iznad jednog drugog ulaza nalazila se dvorana sa kupolom, bez sumnje kao i u abasidskoj palati u Bagdadu. Pored ostalog saznajemo da je i jedan drugi arhitektonski element, poznat još od Abasida, tj. ivan, takođe postojao. To se vidi iz opisa zapadne kairske manje palate, koji hvali veličinu njenih čardaka[8] i ivana, iz kojeg saznajemo da je dvorac bio ukrašen duboreznim drvenim frizovima sa likovnim predstavama.
Gubitak kairskih palata na neki način može biti nadoknađen ruševinama palate u tvrđavi Beni Hamada, predstavnika fatimidske vlasti u Alžiru. Ovde su sačuvani jedan bazen ogromnih razmera, koji je pokrivao celu površinu dvorišta sa arkadama, zatim velika prestona dvorana, manje prostorije i kupatila.
Ovoj skupini pridodaju se i ostaci arapsko-normanske arhitekture iz Palerma, koja produžava – naročito u oblasti ukrašavanja, abasidsko nasleđe. I ovde su nas razaranja lišila mnogih spomenika, te su čuvena Favara i palata Normana Rožera II (1154) poznate jedino preko opisa pisaca. Međutim, paviljoni Ciza i Kuba (1180), koji još i danas postoje predstavljaju spomenike iz vremena Viljema II. Kuba ima dvoranu sa kupolom (odakle i dolazi reč kube) sa bočnim prostorijama, a spoljna fasada joj je raščlanjena slično tvrđavi Beni Hamada. Ciza se odlikuje jednom središnom dvoranom sa nišama, visokim koliko dva sprata, svečanom prostorijom, iznad koje se nalazi druga dvorana okružena manjim prostorijama za stanovanje. Posebnu draž, u unutrašnjosti, daju joj stalaktiti, koji ukrašavaju svodove niša, ukras koji će se ponovo sresti u Palermu, na tavanici kapele Palatine.
Sa Fatimidima konačno će se potvrditi, i to u bogatom nizu primera, vrsta spomenika koja se pojavila sa Abasidima, u Samari kao i u Buhari, a to je mauzolej. U Asuanu, u Gornjem Egiptu, prvi put se nailazi na skup mnogobrojnih grobova, tj. na nekropolu, koji će dostići veliku važnost pod Mamelucima u Kairu i pod Timuridima u Samarkandu. Većina ovih nadgrobnih spomenika iz Asuana, sagrađena od opeke kako je to nalagao običaj vremena. Reč je o kupolnim građevinama nad četvrtastim postoljem sa istaknutim mihrabom, u čemu prepoznajemo sasanidski uzor. Naročito se odlikuju osmostranim tamburom i rebrastim kupolama.
Tokom poslednje četvrtine XI veka ponovo su podignuta gradska utvrđenja od kamena, a izgrađene su i monumentalne kapije, od kojih je možda najlepša Bab al-Futuh. Njihova izgradnja bila je podstaknuta seldžučkim osvajanjem Jerusalima 1071. godine. Odbrambena koncepcija njene strukture, kitnjasti svodni kamenovi te primena šiljastih lukova, predstavljali su otkriće koje će u kasnijem periodu biti prihvaćeno u romaničkoj i gotičkoj arhitekturi.
Tokom druge polovine XI i prve polovine XII veka, situacija na Bliskom istoku bila je vrlo nestabilna. Jerusalim su prvo zauzeli Seldžuci, 1071. godine, a zatim krstaši, 1099. godine. Tek sa uspostavljanjem stabilnijih odnosa krenuo je i potpuniji razvoj umetnosti, najpre pod dinastijom Ajubida, a potom, još više pod dinastijom Mameluka (1250-1382). Sultani ove dinastije bili su veliki poklonici arhitekture. Gotovo svaki od njih podigao je neku građevinu, jer je postalo uobičajeno da se kao grobnice podižu mauzoleji kojima je veličana slava sultana. Iz ovog perioda potiče i veliki broj džamija, manjih dimenzija, ali izgrađenih s velikom građevinskom veštinom. Mamelučku tradiciju građenja nastavili su njihovi naslednici iz čerkeske mamelučke dinastije, koja je ustoličena 1382. godine, a održala se sve do 1517. godine, kada je Egipat pokorio otomanski sultan Selim I.