Svetovna arhitektura omajadskog perioda – prinČevske palate
O svetovnoj arhitekturi iz omajadskog perioda dosta saznajemo na osnovu sačuvanih ostataka prinčevskih palata, u koje su omajadski prinčevi sa svojom pratnjom odlazili u vreme kada se stepa, posle zimskih kiša, pokrivala zalenilom. Pokoravajući se staroj nomadskoj naklonosti, oni su bežali od gradske vreve prestonice. Zahvaljujući njima, danas imamo veliki broj palata rasutih po širokoj teritoriji. Među ovim arhitektonskim celinama ističu se spomenici Jordana, smešteni u stepskoj oblasti Belka, koja se nalazi istočno od Mrtvog mora, a već vrlo dugo poznati kao:
- Mšata,
- Kasr al-Tuba,
- Kusejr Amra,
- Hamam as-Sarak,
- Kasr al-Abjad,
- Muvakar.
Važne omajadske palate nalazimo i u današnjoj Siriji. Najznačajniji primerci ove skupine su:
- Kasr al-Hajr al-Garbi
- Kasr al-Hajr aš-Šarki
Iako danas ovi stepski dvorci liče na fatamorganu jer se nalaze u pustom stepskom pejzažu, u vreme njihovog podizanja više su podsećali na oaze, sa svojim vrtovima koji su cvetali zahvaljujući sistemu dovođenja vode sa udaljenih planina.
Tvrđave i palate imale su u mnogim slučajevima spoljni izgled sličan Andžaru jer su zidovi palata takođe pojačavani polukružnim kulama na potpornim konzolama, ali je prostor unutar njih svakako manji. Postojao je obično samo jedan ulaz, a unutrašnji raspored bio je raznolik. Glavni ulaz je vrlo često posebno naglašen bilo nišom sa kupolom, uvećanom bočnim apsidama, kao u Kirbat al-Minjeu, bilo pravougaonim kulama, podsećajući na izgled utvrđenja, kao što je slučaj sa Mefdžirom, bilo pak dvojnim kulama osmostranog, kružnog ili polukružnog izgleda, koje su osim toga, bile vrlo često bogato ukrašene, kao što je slučaj u Mšati, al-Hajr al-Garbi, al-Hajr aš-Šarki ili Rusafa-Sergiopolisu.
Pored svoje umetničke i arhitektonske privlačnosti, ove palate su značajne i po tome što jasno odražavaju želju pokrovitelja po čijim su zahtevima građene, prvih halifa i omajadskih prinčeva, da održe svoje veze s pustinjom, i da bar nastave s lovom kada je brzina njihovih osvajanja učinila kraj čestim pljačkama, koje su ranije bile koliko zabava, toliko i sredstvo za sticanje bogatstva.
Mnoge od ovih palata bile su bogato dekorisane i spolja i iznutra. Pojedine su bile veoma velikih dimenzija, dok su druge, opet, bile relativno male ali ipak krajnje luksuzne. U ovim palatama primećujemo i prisustvo svečane sale koja može biti različito arhitektonski rešena. U Mšati, glavna dvorana ima oblik trobrodne bazilike, prilagodivši se na taj način najstarijim palatama poreklom iz Vizantije. Drugde je opet moguće uočiti prave svečane sale, kakav je slučaj sa Kirbet al-Mefdžirom, gde glavni deo ima oblik izdužene dvorane sa dva broda. Povremeno, bočni delovi ovakvih celina mogli su biti povezani sa dva sporedna dvorišta, kao u Tubi ili u Rusafi-Sergiopolisu.
Kusejr Amra
Kusej Amra je mali dvorac kupatilo koji se diže u stenovitoj pustinji Jordana, na 50 milja od Amana. Njegovo podizanje vezuje se za halifu Valida I, graditelja Velike džamije u Damasku, i vezuje se za period između 711. i 715. godine. „Crveni zamak“ duguje svoje ime crvenom peščaru, koji je upotrebljen za njegovo građenje. On još uvek ima posebnu privlačnost, kao u davna vremena Omajada.
Plan ovog masivnog kompelksa kubičnog izgleda, čije su razmere 25x15 m, deli se na dva dela. S jedne strane je veliko predvorje zasvedeno poluobličastim svodom, apoditerium, i prestona dvorana sa naglašenim uzvišenjem, s apsidalnim nišama na bokovima, dok je s druge strane kupatilo. Ono se sastoji od tri prostorije presvedene poluobličastim svodom, krstastim svodom i kupolom. Redosled u ovom kupatilu potpuno odogovara rimskim termama, koje su imale tepidarium (mlaka dvorana), caldarium (topla odaja) sa dodatom sobom za grejanje. Obično ovde nedostaje frigidarium (hladna sala) koji je postojao kod Rimljana. Na severu zdanja nalazila se česma za snabdevanje vodom.
Naročita vrednost ovog dvorca ogleda se u slikarstvu koje je pokrivalo zidove. Kako je ovo mesto u toku narednih vekova služilo kao sklonište mnogim pastirima, većina slika je uništena dimom koji je sve zidove potamnio. Sačuvani ostaci ipak omogućavaju da se zamisli privlačnost i lepota koju je pokazivalo prvobitno slikarstvo. Ali nije samo slikarstvo ukrašavalo skupocenu unutrašnjost male građevine. Ovde treba svakako spomenuti staklene mozaike iz velike dvorane i podove i podnožja zidova od mermernih ploča. Iznad ove mermerne oplate, u gornjim zidnim zonama, na lukovima, stupcima i svodovima, vide se jedinstvene freske koje, ne samo zbog svoje tematike, odnosno obilja figura, nego i zbog svog stila, spadaju među najinteresantnija poglavlja u figurativnom islamskom slikarstvu.
Kasr al-Hajr al-Garbi
Palata Kasr al-Hajr al-Garbi, pruža nam, u neku ruku, idealan plan omajadskog dvorca. Po svom stilu i rasporedu, ona se može vezivati za halifu Hišama, a što potvrđuje i kufski natpis sačuvan na jednom mermernom fragmentu.
Oko dvorišta sa arkadama, koje se odlikuje stupcima srcolikog oblika, okupljen je niz prostorija delimično raspoređenih po simetričnom redu. Ono što posebno privlači pažnju je zgrada smeštena na severu, koja je deo dvorca, a sadrži kupatilo i han (karavan-saraj). Kupatilo je slično kupatilu iz Kusejr Amre po rasporedu apoditeriuma (ostave za odelo) i toplih sala. Ali apoditerium je ovde šira celina sastavljena od jedne male prolazne sobe koja vodi u pravougaonu dvoranu. U ovoj dvorani se nalazi mala polukružna niša. Dvorana na upadljiv način podseća, sve do razmera i bazilikalnog rasporeda, na prestonu dvoranu u velikom raskošnom kupatilu-dvorcu Hirbat al-Mefdžiru.
Han (karavan-saraj) iz Kasr al-Hajr al-Garbi privlači posebnu pažnju. To je prvi poznati primer ove vrste arhitekture iz tog vremena, koja će se u epohi Seldžuka razviti u poseban monumentalni stil. I ovde najznačajnije mesto zauzima dvorište, čije arkade imaju jake ugaone stupce u obliku slova L. Dvorište je okruženo bočnim, jednostavnim odajama koje podsećaju na hodnike, a produžavaju se pored fasade kao uzane dvorane: ona levo je svakako bila sa mihrabom i služila je kao džamija, dok je ona desno bila korišćena kao gostionica.
Skloni smo da verujemo da je u ovom malom dvorcu bio jedan od velikih zooloških vrtova (paradeison), koji je još stari Orijent koristio za prinčevske lovove. Na to ne navode samo razmere – zid utvrđenja meri 1050 m dužine, sa 442 m širine – već takođe i poređenje sa Kasr al-Hajr eš-Šarki, koji se vezuje za Hišama i njegovo vreme, kada je postojanje paradeisona jasno dokazano. Samo ime potvrđuje našu pretpostavku, naziv Hajr ne označava ništa drugo do pojam pustare – rezervata za divljač. Sam zoološki vrt je najzad predstavljen na podnim slikama u al-Hajr al-Garbi.
Kasr al-Hajr al-Šarki
Kasr al-Hajr al-Šarki (Zapadni paradeison), nalazi se u sirijskoj stepi, severoistočno od Palmire, i predstavlja zapravo pandan Kasr al-Hajr al-Garbiju (Istočnom paradeisonu). Natpis pronađen u zgradi džamije, koji se sada čuva u muzeju u Bagdadu, kazuje da je osnivač bio halifa Hišam:
„U ime boga ... ova varoš podignuta je od strane Abdulaha Hišama, poglavara vernih. To je jedan od spomenika koji su stanovnici Homsa podigli rukama Sulejmana, sina Ubeidovog u 110. godini (dakle 728/29).“
Grad se sastoji od moćnog kvadratnog zdanja tipa kastruma, koji podseća na Mšatu ali sa još većim razmerama, koje iznose 160 x 160 m. Zatim jednog malog dvorca 66 x 66 m, koji se izdvojeno uzdiže na istoku, najzad jednog ogromnog prostora koji je smešten na jugu, dugačkog 5 km, a širokog 2 km. Zahvaljujući Teofanovom izveštaju, ovaj prostor se može shvatiti kao paradeison, dakle kao prinčevski park za divljač:
„I on (Hišam) osnovao je u ravnici palate i grad, kako bi obrađivao zemlju, stvorio raj i doveo vodu“
Poznato je da se dovod vode obavljao posredstvom podzemnih vodovoda (qanat), koji su postojali u antičko vreme na srednjem Istoku, a naročito u Persiji. Još do današnjih dana sistem navodnjavanja ovde savršeno radi. Nikakva iskopavanja nisu još vršena u unutrašnjosti utvrđenog grada. Može se pretpostaviti postojanje cisterne u središtu. U severoistočnom uglu važni su ostaci džamije, trobrodnog tipa sa transeptom, koja potpuno pripada damaskom nacrtu, a u vremenskom redosledu zauzima drugo mesto među velikim i značajnim sirijskim džamijama. Njoj je nesumnjivo pripadao minaret, četvrtastog, takođe sirijskog tipa, koji se uzdizao izvan zidova, između bedema i malog dvorca.
Četiri gradska ulaza sa mašikulama ukrašena su na isti način kao i ulaz u mali dvorac. Mašikule su omogućavale da se prilikom opsade grada sipa katran, vrelo ulje ili kamenje na napadače. Unutrašnjost male palate je veoma oštećena. Ona ima niz prostorija, pravilno raspoređenih. Isti se raspored ponavlja na gornjem spratu. Jedini ukras fasade su male niše pored vrata i slepe niše u gornjim delovima ulaznih kula, koje su ispunjene u štuku izvedenim vrežama vinove loze i motivom akantusa.
Hirbat al-Mefdžir
Vrhunac u arhitekturi omajadskih palata, kako u pogledu obeležja veličanstvenog plana, tako i u raskoši ukrasa, dostignut je u Hirbat al-Mefdžiru, koji se sa mnogo verovatnoće pripisuje Validu II Ibn Jazidu. Naime, graditelj ovog spomenika može biti jedino neki princ sklon uživanjima, koji je u unutrašnjosti ovog raskošnog zdanja priređivao svetkovine u dvorani za zabavu u koju se dolazilo iz prestone dvorane. Štedljiv i strog Hišam koji je ušao u istoriju kao „rušilac lauta“, teško može biti njen osnivač. Uloga čuvenog priređivača svetkovina mnogo više bi odgovarala, ne samo u pogledu naklonosti, nego i u pogledu načina života, Validu II Ibn Jazidu, vatrenom protivniku svoga ujaka Hišama, čiji je naslednik postao posle dugog čekanja. On je bio poznat kao sklon raskoši i uživanju u alkoholu, te kao čuveni pesnik i lovac. Ako se on prihvati kao graditelj, pošto je došao na vlast 743. godine i još iste godine ubijen, onda se mora prihvatiti misao da mu je Mefdžir služio kao dvorac za zabavu još dok je bio samo pretendent za najvišu vlast.
Ovaj arhitektonski kompleks sastoji se od palate, ispred koje se nalazi prostrano dvorište, velike džamije i kupatila. U utvrđenje dvorca ulazi se kroz prednje dvorište, koje je oivičeno arkadama, a u kojem se nalazi osmostrani paviljon sa kupolom uzdignutom nad prostorijom sa bazenom. Kroz veličanstvenu ulaznu kulu, koja podseća na ulaz u kakvu tvrđavu, dolazi se u vrlo široko predvorje sa kamenim klupama, da bi se najzad stiglo u unutrašnje dvorište, sa otvorenim tremovima na dva sprata. Na gornjem spratu, gde se nalazi dragoceno slikarstvo, pretpostavljamo da je bio niz privatnih prostorija, upravo određenih za stanovanje, dok je prizemlje – sa svojom dvobrodnom svečanom salom, sa dve sale sa stubovima i mnogobrojnim zasebnim sobama, izgleda bilo ostavljeno za goste i prijeme. Nasuprot predvorju, a između pravougaonih prostorija, nalazi se jedna mala privatna kapela koja iznenađuje svojim četvrtastim, vrlo masivnim minaretom, po obliku tipičnim za sirijske kule.
Da je ova arhitektonska celina bila zamišljena da primi veliki broj gostiju vidi se i po prostranstvu džamije, koja se nalazi u severoistočnom delu, ali i po arhitekturi kupatila, koja su ostala neprevaziđena u arhitekturi omajadskih palata.
Kupatila su smeštena u samoj osovini palate, a s njom su spojena nadkrivenim hodnikom. Ulaz u kupatilo ima oblik kule sa kupolom a otvara se prema monumentalnoj dvorani, koja je raščlanjena polukružnim nišama. Sama dvorana pokrivena je na veoma složen način: nad središnjim delom je kupola, sa strane su poluobličasti i kristasti svodovi, dok se cela konstrukcija drži na bogato profilisanim stupcima. U južnom delu nalazi se odvojen bazen, tj. frigidarijum, što predstavlja izuzetan element u odnosu na ostala kupatila iz omajadskog perioda.
Kao drugu novinu, treba spomenuti bazilikalnu dvoranu (divan), smeštenu na severozapadu i jasno odeljenu od kupatila, koja se sa svojom povišenom apsidom, svojom kupolom i svojim raskošnim ukrašavanjem jasno izdvaja iz celog kompleksa. Ova dvorana je svakako morala imati neku posebnu namenu, bilo kao dvorana za prijeme, ili kao prestona sala.
Raskošnom dekoracijom, kao i velelepnošću svog plana, Hirbat al-Mefdžir prevazilazi sve druge omajadske dvorce poznate do danas. Sam materijal pokazuje veliku raznolikost. Pored skoro neumerenog izobilja u figurativnom ukrasu od štuka, ovde se pojavljuje i skulptura u kamenu, a osim toga i zidno slikarstvo (na žalost, sačuvano samo u fragmentima) i najzad, podni mozaik najviših vrednosti.
Mšata
Ovu palatu treba datirati u kasnu omajadsku epohu. Možemo utvrditi posebnu srodnost sa Hirbat al-Mefdžirom, kako u kamenoj skulpturi tako i u ukrasu od vinove loze ispunjenom figurama – što dozvoljava da se i ovde i tamo pretpostavi isti graditelj, a to znači Valid II. Drugi dokaz u korist ove tvrdnje je nezavršeno stanje građevine, što se najlakše objašnjava nasilnom smrću Valida II Ibn Jazida i uzastopnim prekidima radova na izgradnji.
Osobenost Mšate (Zimski logor) u Moabu u Jordanu, ogleda se već u samom prostranstvu celine, što liči na neki monumentalni kastrum, a zahvata površinu od 144 x 144 m. Središnji deo arhitektonske celine podeljen je na tri dela. Kroz vrata, koja se odlikuju prostranim kulama, ulazi se u dug hodnik koji vodi do dvorišta oivičenog prostorijama, odakle se stiže u veliko dvorište iz kojeg se ulazi u svečanu zgradu.
Posebnu pažnju privlači bazilikalna prestona dvorana sa tri broda završena trikonhalno, verovatno prvobitno pokrivena kupolom, a koja se bez sumnje ugleda na starohrišćanske bazilike. Oko dvorane za prijeme razmeštena su mala dvorišta sa skupinama odaja uokolo, karakterističnim za arhitekturu omajadskih palata. Izgleda vrlo verovatno da je za ovu zgradu bila predviđena oplata od ploča od skupljeg materijala, jer su u istočnom delu pronađeni blokovi od skupocenog zelenog kamena.
Na osnovu ostataka zidova, moguće je rekonstruisati nameru da se izgrade pomoćne prostorije u kojima bi bile smeštene kancelarije, radnje, kasarne, te prostorije za stanovanje. Takođe, uočljiva je i namera da se u istočnom delu ulazne zgrade podigne džamija, a na osnovu južnog zida na kojem se jansno uočava da je bio određen za mihrab.
Istorija ove palate veoma je zanimljiva. Otkrivena je dva puta potpuno nezavisno. Godine 1840, otkrio je H. Lajar (H. Layard), a 1873, H. B. Tristam. Prilikom građenja pruge za Meku bila je ugrožena neposrednom blizinom trase. Uporni apeli velikog bečkog naučnika J. Štrigovskog (J. Strzygowski), koji je shvatio značaj ovog jedinstvenog spomenika, imali su kao posledicu da je sultan Abdul Hamid poklonio spomenik nemačkom caru Viljemu II. Pročelje palate postalo je tako najvažniji predmet u Odeljenju stare islamske umetnosti u Državnom muzeju u Berlinu. Za vreme Drugog svetskog rata, jedna od kula sa ulaza bila je pogođena granatom, ali je zahvaljujući dugom i strpljivom radu uspešno rekonstruisana. Fasada je danas ponovo izložena u istočnom delu Berlinskog muzeja.
Najviši domet na zdanju dosegla je, bez svake sumnje, sjajna fasada od krečnjaka, koja se pružala celom širinom srednjeg dela i obuhvatala je i kule glavnog ulaza. Fasada stoji na postolju bez ukrasa, visokom 5,13 m i razvija, između veoma profilisanih venaca koji se na sirijski način lome pod pravim uglom, izuzetan dekorativni motiv u vidu cik-cak trake, čiji trouglovi imaju u središtu naizmenično postavljene šestostrane i osmostrane rozete, dok ostalu površinu ispunjava majstorski izrađena prolomljena plastika sastavljena od grančica vinove loze i zoomorfnih motiva. Trougaona polja, svojim kontrastima i igrom svetlosti i senke dostižu punoću utiska samo na svom prvobitnom mestu, pod svetlošću pustinje. I ova fasada je isto tako nezavršena. Samo trouglovi okrenuti vrhom na gore, potpuno su završeni; trouglovi obrnuto okrenuti pokazuju najrazličitija stanja obrade. Iznenađuje tematska raznorodnost dveju polovina fasade. Dok se na zapadnoj strani pojavljuju različite razigrane životinje u vinovoj lozi, dotle je istočna strana lišena svake figurativne predstave. Tu je jedini ornament vinova loza. Zid mihraba džamije, koji je bio blizu ovog dela fasade, svakako je sprečio izvođenje figura. Ukrašavanje polja, u većini slučajeva, podleže jedinstvenom nacrtu: iz središenjeg motiva vaze prema kojem su okrenute životinje u parovima, izlazi vinova loza i razvija se kao arabeska, dok pored njega vinova loza izbija iz tla kao stabljika. Stari mitski pojmovi o čuvarima ili otimačima napitka života i rajskog drveta ovde su oživljeni parovima životinja u svečanom i heraldičkom položaju. Između vinove loze oko vaze nalaze se lavovi, zebre, krilati lavovi, grifoni, sasanidski zmaj sa paunovim repom i kentaur. U vrevi životinja pojavljuju se i ptice koje jedu grožđe, a koje pripadaju najrazličitijim vrstama i iznenađuju svojim realizmom. Međutim, ljudska figura je vaoma retka, i sreće se svega dva puta: prvi put kao glava sa šiljatom kapom iznad jednog lava koji se nalazi na temenu prvog trouglastog polja sa leve strane, a drugi put kao nag berač na poslednjem polju ulazne kule sa leve strane.
Mšata je značajna i po kamenim statuama, otkrivenim u prestonoj dvorani, koje su doskora smatrane jedinstvenim i potpuno neislamskim. Poseban interes bude, pored jednog ležećeg lava, stilizovanog na antički način, fragmenti nagih osoba sa glavama negroidnog tipa. Pored skulpture i mnogobrojni kameni fragmenti iz Mefdžira dokazuju postojanje figurativne plastike, čak i predstava nage osobe, tako da monumentalna plastika iz Mšate van sumnje pripada takođe omajadskom umetničkom sadržaju.
ABASIDSKA ARHITEKTURA
Dolazak Abasida na čelo islamske zajednice ne treba sagledati samo kao posledicu smene dinastije, već i kao rezultat revolucionarnog delovanja. Pad Omajada nije bio uslovljen dvorskim urotama ili državnim udarom, već je do njega došlo zahvaljujući delovanju široke i uspešne revolucionarne propagande i organizacije, koja je predstavljala i izražavala nezadovoljstvo znatnih slojeva stanovništva prethodnim režimom.
Evropski orijentalisti iz XIX veka, koje su zavele rasističke teorije koje su onda bile privlačne intelektualnim krugovima, objašnjavali su sukob između Omajada i Abasida kao rasni sukob između arapskog semitizma i iranskog arijevstva. Pobedu Abasida smatrali su pobedom Persijanaca nad Arapima, jer su Persijanci pod okriljem persijaniziranog Islama uspostavili novo Iransko carstvo umesto oborenog Arapskog kraljevstva. Međutim, novija istraživanja pokazala su da etnički antagonizam, koji je doduše igrao izvesnu ulogu u zbacivanju Omajada, nije bio glavna pokretačka snaga revolucije, te da pobednici, iako je među njima bilo mnogo Persijanaca, nisu odneli pobedu kao Persijanci, niti su porazili svoje neprijatelje kao Arape. Snage revolucije obuhvatale su mnogo Arapa, naročito pripadnika južnih plemena, koji nisu zauzimali tako čvrst položaj među aristokratijom osvajača. Mavali, koji su činili glavni oslonac pokreta, nisu nipošto bili isključivo Persijanci, već je među njima bilo Siraca, Iračana, Egipćana, pa čak i Arapa koji nisu bili punopravni članovi plemenske aristokratije.
Promena dinastije dovršila je proces razvitka u organizaciji države, koji je bio otpočeo pod Omajadima. Od plemenskog šeika, koji upravlja uz nerado dat pristanak arapske vladajuće kaste, halifa je sada postao autokrat koji je prisvojio božansko poreklo za svoju vlast, koja se oslanja na redovne oružane snage i koju predvodi plaćena birokratija. Novo dostojanstvo halife izražavalo se novim nazivima. Halifa više nije bio Zamenik božjeg Proroka, već naprosto Zamenik božji, i tvrdio je da njegova vlast potiče direktno od Boga.
Prva i najočitija promena nakon pobede bilo je prebacivanje središta vlasti iz Sirije u Irak, koji je bio tradicionalno središte velikih svetskih carstava na Bliskom i Srednjem Istoku. Prvi abasidski halifa Safah, smestio je svoju prestonicu u malom gradu Hašimiji, koji je sagradio na istočnoj obali Eufrata blizu Kufe. Prestonicu je kasnije premestio u Anbar, da bi tek Mansur (754 – 775), drugi abasidski halifa, premestio prestonicu u novosagrađeni grad na zapadnoj obali Tigra, blizu ruševina stare sasanidske prestonice Ktesifona. Službeni naziv prestonice bio je Medinatu es-Salam, grad mira, ali je ona više poznata po imenu persijskog sela, koje je pre toga ležalo na tom mestu – Bagdada. Mansur je izabrao taj položaj iz sasvim praktičnih razloga. Grad je smešten blizu plovnog kanala koji povezuje Tigar i Eufrat, čime je zauzeo važan položaj na raskrsnici puteva.
Prenos prestonice imao je značajne posledice. Središte vlasti pomereno je od mediteranske pokrajine Sirije u Mesopotamiju, bogatu, navodnjavanu rečnu dolinu, koja je bila raskrsnica mnogih trgovačkih puteva. Ova promena označila je odricanje od nasleđa mediteranske antike i okretanje u pravcu same Azije. Ovome treba dodati još jedan činilac koji je na odlučan način pojačao “usmeravanje prema Istoku” - stvaranje odabranih jedinica, sastavljenih od Turaka poreklom iz unutrašnjosti Azije, kojima će se okružiti abasidske halife. Halifa Mamun bio je prvi koji je, zbog svojih vojnih pohoda protiv Vizantije, vrbovao svake godine više hiljada turskih gardista koji su dolazili iz srca Azije. Ova garda će uskoro postati ratnička aristokratija i zauzeće najviše položaje na dvoru. U početku oslonac prestola, docnije će se pretvoriti u opasnost, a na kraju, zbog svog polaganja prava na vlast, mnogobrojnih spletaka i dvorskih prevrata, čiji je pokretač bila, dovešće i do pada Abasida. Uzdizanjem ovog krajnje uticajnog sloja turskih vojnika, umetnost Abasida neminovno se potčinila do tada nepoznatim zahtevima izraženim u novim podsticajima. Obeležja umetnosti stepa centralne Azije, javljaju se sada ne samo u tematici, tj. u izvesnim tipovima likova, nego još više u jednom novom stilu koji teži ka apstrakciji, a koji će biti odlučujući za kasniji umetnički razvoj.
Bagdad
Nova prestonica, pored Carigrada najveća svetska prestonica toga vremena, dobro nam je poznata zahvaljujući čuvenom vladaru Harunu ar-Rašidu iz Hiljadu i jedne noći, petom abasidskom halifi, koji je u isto vreme bio vezan za Zapad, održavajući veoma bliske veze sa Karlom Velikim, svojim saveznikom protiv Vizantije. Bagdad nije bio smešten, kao Damask, na ivici pustinje, nego u unutrašnjosti jedne od najbogatijih i najplodnijih civilizovanih zemalja. Raskrsnica velikih trgovačkih puteva Azije, Bagdad je zajedno sa Aleksandrijom određivao cene luksuzne robe na svetskom tržištu toga doba. Bagdad je takođe bio i veliko pristanište, u kojem su teretne lađe mogle pristati neposredno ispred mnogobrojnih bazara. Dve trećine grada bilo je smešteno na reci, a uzane ulice su vrlo često morale prelaziti iznad vode preko visoko zidanih lukova.
Stari grad Bagdad, koji je imao u prečniku oko 2700 m, danas je uništen. Njegov prvobitni plan kao i način građenja mogu se ipak rekonstruisati na osnovu sačuvanih tekstova. Nova prestonica na Tigru imala je neobičan kružni plan, čije se preteče nalaze na starom Orijentu, a čiji je najbliži uzor mogao biti Džarabdžerd u Persiji.
Da bi dobio predstavu celokupnog plana budućeg grada, njegov osnivač, halifa al-Mansur, pepelom je povukao prve linije na zemljištu. Novu prestonicu čuvalo je dvostruko kružno utvrđenje — koje se sastojalo iz spoljašnjeg i unutrašnjeg bedema, pojačanih sa 28 kula — u koje se ulazilo kroz četvora vrata, podjednako udaljena i postavljena po osovinama kruga. Moćne ulazne zgrade imale su dvojna vrata spojena hodnicima a, na spratu iznad njih, bila je sala za prijeme, zasvedena kubetom, na čijem se vrhu nalazila figura koja se okretala na vetru. Iz njih se ulazilo u ulice sa stubovima duž kojih su se nalazile prostorije određene za stražu: računa se da je 1000 ljudi bilo dodeljeno svakoj gradskoj kapiji. Zidovi su bili izgrađeni od ćerpiča, dok su lukovi zidani opekom. U sredini kružnog grada nalazili su se džamija i dvor, a iza drugih kružnih zidina stambene četvrti, sa ulicama zrakasto raspoređenim, koje su takođe bile obezbeđene snažnim kapijama.
Na osnovu pisanih izvora doznajemo da je prvu džamiju, al-Mansurovo zdanje, jednostavno građenu od ćerpiča i sa drvenim stubovima, sa zemljom sravnio Harun ar-Rašid, da bi 808-809. godine bila ponovo sagrađena, ali veća i od opeke. Godine 874-875, al-Mutadid je, zahvaljujući korišćenju dvorskog zemljišta, pored zida kible podigao drugu istovetnu džamiju i obe povezao tremom, a mimbar, mihrab koji je bio pokretan, kao i maksuru, preneo je iz stare džamije u novu. Na taj način značajno je povećan prostor namenjen vernicima, čiji je broj u međuvremenu porastao.
U svom planu, ova dvojna građevina, preuzela je “shemu Kufe”, koja je poreklom iz Mesopotamije i koja pripada najstarijem islamskom razdoblju. Njeno glavno obeležje su horizontalni neprekinuti nizovi stubova, bastioni spoljnih zidova i mnoštvo ulaza. Bez sumnje, ovaj povratak na staro, s obzirom na značaj koji je dat Velikoj džamiji, dobro je smišljen. U tome treba videti sasvim novo usmerenje, namerno i svesno napuštanje omajadske džamije sa transeptom. Ovo potvrđuju i druge velike džamije iz starog abasidskog razdoblja, a koje sve, u izvesnoj meri, očigledno prihvataju staru shemu Kufe, pa bilo da je reč o Velikoj džamiji u Samari, drugoj prestonici Abasida, ili o Velikoj džamiji iz Rake u Siriji, drugog sedišta kraljevske vlasti iz Bagdada, osnovane 772. godine, ili o predseldžučkoj Masdžid-i-Džami iz Isfahana, ili o džamiji Ibn Tuluna u Egiptu.
U srcu kružnog grada dizala se, osim džamije, i velika palata Mansura, čije su četiri fasade bile okrenute prema vratima grada. Arapski pisci su i u ovom slučaju jedini izvor podataka. Zvali su je palata “Zlatnih vrata”, a bila je podignuta na kvadratnoj osnovi čija je svaka strana iznosila oko 207,12 m.
Od posebnog je značaja korišćenje ivana, kao novog arhitektonskog elementa. Reč je zasvedenoj dvorani, koja je prema spoljašnjosti bila potpuno otvorena, bez fasadnog zida, a koja je u staroj Persiji, u partskom i sasanidskom razdoblju, bila svakako već poznata, ali je u islamsku arhitekturu prodrla tek sa dolaskom Abasida na vlast. Ivan bagdadske palate merio je 15,53 m u dubinu, a 10,36 m u visinu, pokazujući srazmeru 3 : 2, svojstvenu abasidskoj arhitekturi. Iz ove prostorije se odmah ulazilo u prestonu dvoranu, prostoriju sa kupolom, visoku 20 m, sa osnovicom u obliku kvadrata strane 20 m, koja je zajedno s prethodnom činila skup prostorija, što kao arhitektonsko rešenje potiče iz sasanidskog razdoblja.
Dvorsku arhitekturu prvih Abasida nije sačinjavala samo palata al-Mansura u centru grada. Već krajem VIII veka, pod halifom Mahdijem, izgrađena je na širokom prostranstvu, na istočnoj obali Tigra, neobično velika skupina palata koja je ličila na jedan čitav grad koji se nije mogao prepešačiti ni za čas hoda. Ovo područje počinjalo je od obale Tigra i ulazilo je 12 km u polje, a bilo je okruženo polumesečastim bedemom.
Ovu skupinu palata odlikovala su velika dvorišta nazvana “četrdesetina”, “šezdesetina” ili “devedesetina” — po mesecima plaćanja gardista - najamnika, koji su se ovde sakupljali. U okviru ovih palata bilo je vrtova, parkova sa raznom divljači, ribnjaka punih riba, gde su se halifa i njegova pratnja razonodili lovom i ribolovom. Reka je prolazila ispred Olovne kuće u kojoj je vladar održavao svečane prijeme.
Unutrašnjost halifskih palata bila je kao iz bajke. Zahvaljujući lepoj priči koja nam govori o ushićenju halife Mamuna pred odsjajem sunčanih zraka koji su se odbili sa zida od ogledala na lice omiljenog roba, saznajemo o postojanju dvorane sa zidovima obloženim ogledalima u bagdadskom dvorcu, koja budi sećanje na Versaj.
Najveće divljenje, međutim, izazivala je dvorana u dvorcu gde se, u jednom okruglom ribnjaku bistre vode, dizalo drvo sa zlatnim i srebrnim granama i sa lišćem u boji napravljenim verovatno od dragog kamenja “koje je drhtalo kao lišće na vetru”, na čijim su granama stajale srebrne ptice koje su cvrkutale.
Pored ovih posebnih privlačnosti, abasidske palate su posetioca mogle zadiviti i bogatstvom svojih tepiha, protkanih zlatnim nitima i dragim kamenjem, zavesama svetlucavim od zlata, i skupocenim nameštajem. Pravi sjaj halifskog dvora pokazivao se, međutim, samo za vreme zvaničnih svetkovina, na primer za vreme svadbenih svečanosti i za vreme veselja vezanih za izvršenje hitana (obrezivanja) i, na jedan poseban način, za vreme svečanih prijema stranih ambasadora.
U vreme dolaska dva vizantijska izaslanika na dvor halife Muktadira, koji su došli radi pregovora o primirju, zidovi zgrada bili su prekriveni skupocenim tepisima, a hodnici palate ukrašeni sa 10.000 pozlaćenih grudnih oklopa i drugim skupocenim predmetima, dok su ukrotitelji vodili na lancu stotinu lavova. Na putu zvanične povorke, to jest između glavne gradske kapije i dvorca, bila je skupljena vojska od 160.000 vojnika, kojima je bilo pridodato 7.000 “belih robova”, bez sumnje članova turske garde, i 700 čuvara palate. Dvorišta i zasvedeni tremovi palate takođe su bili puni vojske. Halifa je primao izaslanike, sedeći na prestolu u punom sjaju, u prisustvu dva najviša dvorska dostojanstvenika.
Sjaj halifskih dvorova našao je odjeka i u privatnim palatama: u otmenim gradskim četvrtima nizale su se, kao i u Samari, divne palate sa velikim baštama i visokim kapijama kroz koje se moglo ujahati. Krila kapija često su bila načinjena od abonosa i okovana zlatom, a dvorišta su bila popločana mermerom ili ukrašena kamenim mozaikom. U dvoranama određenim za prijeme iz čeljusti zlatnih lavova šikljala je voda u mermerne bazene, dok su zidovi bili ukrašeni lepo obrađenom štukaturom. Tepisi živih boja i zlatne tkanine pokrivali su zidove i podove, a teške svilene zavese ukrašavale su prozore, dok su zlatne, srebrne i kristalne lampe bile lancima vezane za tavanice. Nameštaj je pokazivao istu raskoš: mermerni divani bili su inkrustirani zlatom i pokriveni brokatom.
Raka
Kao i Bagdad, Raka, druga prestonica koju je u Siriji podigao al-Mansur, a u kojoj je, od 796. godine, boravio Harun ar-Rašid, imala je osnovicu nadahnutu okruglim gradom. Ali ovde je osnova grada polukružna sa dvostrukim bedemom od ćerpiča kao u Bagdadu, delimično očuvanim. Čuvena Bagdadska vrata, na jugoistočnom uglu zidina, mada sačuvana samo oko jedne trećine, predstavljaju dragoceno svedočanstvo prve pojave prelomljenog luka i višelučnih niša, i to sa samog početka abasidske epohe, iz druge polovine VIII veka.
Velika džamija u Raki sa dogracima i minaretom iz XII veka, nastavlja plan Kufe, tipičan za staru abasidsku epohu. Posebnu pažnju privlače, pored ostalog, vrlo zanimljivi ostaci Harunove palate, od koje se sačuvao jedan ugao dvorane ukrašene stalaktitima (mukarnas). U ovome imamo najstariji primer primene ukrasa koji će u XII veku doživeti izuzetan razvoj.
Samara
Ako su blaga Bagdada nepovratno izgubljena za nas, povoljne okolnosti nadoknadile su ovaj gubitak drugom prestonicom Abasida, to jest Samarom. Osnivanje i sudbina ovog grada vezani su za tursku gardu. Njihove ratničke navike dovodile su ih često do krvavih sukoba sa arapskim stanovništvom Bagdada, što je podstaklo je halifu al-Mutasima da udalji iz grada gardu sastavljenu od 7.000 ljudi i da je smesti na drugo mesto. Uskoro je severno od Bagdada stvorena nova prestonica, čije celo ime znači: “Srećan onaj koji je vidi” (Surra man ra'a).
Stanovništvo nove prestonice stalno se povećavalo, te se pretpostavlja da je sredinom IX veka, za vlade Mutavakila, grad brojao milion stanovnika. Arapski izvori daju nam tačne podatke o turskim četvrtima i o njihovom upornom odvajanju od ostalog stanovništva. Gardisti su dobili i feudalna dobra, “koja bejahu daleko od čaršije i njegove uzmuvane gomile, a koja su imala široke ulice i duge popločane uličice; niko drugi nije mogao da živi sa njima na njihovim posedima i u njihovim ulicama pa čak ni trgovac koji je održavao veze sa njima. Najzad, on (halifa) kupovaše im robinje (Turkinje) radi ženidbe, zabranjujući im da se žene ili vezuju sa bilo kojim starosedeocem, do trenutka kad njihova deca porastu da mogu da se žene među sobom. On je odobrio određenu platu turskim robinjama, čija su imena bila upisana u zvanične knjige, i niko nije imao pravo da se razvede od svoje žene ili da je napusti”.
I nova prestonica je, kao i Bagdad, imala veliku površinu: dužina je iznosila 33 km a širina 2 km, i prostirala se duž desne obale Tigra. Ogromna sredstva uložena su u podizanje ovog grada u želji da on dostigne sjaj stare prestonice. Ova ogromna gradska površina delila se na tri sektora.
Središnje jezgro sačinjavale su vrlo prostrana palata halife (Džawsak al-Kagani ili Bejt al-Halifa) i Velika džamija (al-Malvija), koja je bila smeštena, suprotno običajima, dosta daleko od palate, od koje su je delila dva velika hipodroma; jedan je imao ovalno-šiljasti oblik, a drugi je bio četvorolistan.
Na severu od centra, u dužini od 36 km, razvila se severna varoš (al-Mutavakilija ili Džafarija), halife Mutavakila, vladara koji je bio neobično obuzet umetnošću građenja i koji je bio najveći graditelj Samare. On je tu stanovao u svom dvoru (Džafari), koji je nazivao biserom bez premca, a podigao je drugu glavnu džamiju, džamiju Abu-Dulaf, koja, i pored nekih razlika u planu, oponaša u manjim razmerama Veliku džamiju iz centra, pa čak i originalni oblik njenog spiralnog minareta. Dok je grad podizan, a izrastao je u toku samo jedne godine, Mutavakil je lično obilazio gradilišta, i kada bi primetio neke svoje podanike da učestvuju sa posebnom revnošću u izgradnji, on ih je darivao i nagrađivao na takav način da se narod još vatrenije prihvatao posla.
Južni grad odlikovao se drugim prostranim dvorcem, Balkuvarom, u Samari najbolje očuvanim, koji je takođe podigao halifa Mutavakil ali za princa al-Mutaka.
Isto kao u Bagdadu, i suprotna obala Tigra bila je obuhvaćena opštim planom i tu su izgrađene druge prostrane palate, kao što su dvorac al-Ašik (Zaljubljeni), koji se nalazio naspram halifine palate, a sasvim na jugu Kasr al-Arus (Verenica) ili Istablat, koji se sada zove “Konjušnice” zbog svoje pravilnosti, a ponavlja tip četiri puta uvećanog rimskog kastruma, celokupne dužine preko 2,5 km.
Mauzolej prvih abasidskih halifa, Kubet es-Sulajbija, nalazio se takođe na zapadnoj obali Tigra, južno od dvorca al-Ašika, tačno u srednjoj osovini Velike džamije, udaljen 7—8 km od prostrane halifske palate. Ovaj mauzolej izgrađen je za halifu al-Muntazira, i predstavlja napuštanje omajadske tradicije, po kojoj su halife sahranjivane u njihovim palatama, bez naročitog obeležavanja grobova. Osim al-Muntazira, ovde će biti sahranjene i halife al-Mutak i al-Muhtadi.
U svojoj osnovi sačuvan do naših dana, ovaj nadgrobni spomenik je osmostrana građevina u koju je uklopljen drugi osmougaonik — oko kojeg je bio prolaz za vršenje obreda kružnog ophođenja — sa kalotom na četvrtastom postolju, vezanom trompama za bazu. Kao i dvorac al-Ašik, smešten više na severu, sagrađen je od jedne vrste veštačkog kamena koji ima oblik opeke. Arhitektonska celina otkriva prirodu potpuno tuđu islamskoj umetnosti i jasno pokazuje da je nastala pod stranim uticajem. Poreklo ove oktogonalne zgrade sa kupolom i deambulatorijumom lako je odrediti. Ovde se raspoznaje, kao i u Kupoli na steni u Jerusalimu, uticaj plana sirijsko-palestinskih martirijuma iz starohrišćanske epohe.