DruŠtveno-istorijski okviri nastanka carstva koji su odredili rani razvoj islamske arhitekture
Početkom VII veka Bliski i Srednji Istok bio je podeljen između dva suparnička carstva, Vizantije i Persije, a istorija ove oblasti u prethodna tri veka bila je uglavnom obeležena njihovim međusobnim sukobima. Vizantijsko carstvo sa prestonicom Konstantinopoljem, imalo je grčku kulturu i hrišćansku religiju, ali je u velikoj meri još uvek imalo rimsku državnu upravu. Glavna potpora njegove moći bila je Anadolska visoravan, koja je u to vreme još uvek bila potpuno helenska. Prema jugu prostirale su se pokrajine Sirija i Egipat. Stanovništvo ovih područja – Aramejci u Siriji i Kopti u Egiptu, bilo je etnički, a delimično i kulturno, strano Helenima, a njihov otpor vizantijskoj vladavini i teškim porezima koje je ona nametnula izrazio se u jeretičkim sektama, koje su bile suprotstavljene pravoslavnoj veroispovesti Carstva. U Palestini, Jevreji, iako nisu bili većinsko stanovništvo, bili su u još težem položaju od jeretičkih hrišćana što je uzrokovalo snažan otpor prema Vizantiji.
Persijsko carstvo Sasanida pokazuje opštu sličnost sa Vizantijom. I ovde je jezgro carstva bila visoravan – Iran, koju su nastanili narodi koji su govorili zajedničkim indoevropskim jezikom i vladali nad pokrainom Irak, koju je naseljavalo nezadovoljno semitsko stanovništvo. Kultura sasanidske Persije bila je azijatska, a državna religija bila je mazdaizam. Unutrašnja struktura carstva bila je mnogo slabija od strukture Vizantije. Dok je u Anadoliji organizacija vojnih pokraina pružala Carstvu čvrstu ekonomsku i vojnu osnovu, Persijsko je carstvo krajem VI veka upravo bilo izronilo iz revolucionarnog potresa, u toku kojeg je slomljen stari feudalni sistem i nadomešten vojnim despotizmom s plaćeničkom vojskom. Novi poredak nije bio nipošto siguran i mnoga nezadovoljstva među stanovništvom podstakla su pojavu čitavog niza opasnih religioznih sekti, koje su ugrožavale religiozno, pa prema tome i političko jedinstvo Persijskog carstva.
Od 602. do 628. godine vodio se poslednji od persijsko-vizantijskih ratova, koji je okončan vizantijskom pobedom, ali su obe strane iz rata izašle iscrpljene i oslabljene, uoči neočekivane opasnosti koja će doći iz Arabijske pustinje.
U velikim osvajačkim pohodima Arapi su se služili pustinjom, koju su dobro poznavali i koja im je bila pristupačna. Pustinja je služila radi snabdevanja pojačanja i kao sigurno utočište za vreme nevolje. Otuda nije slučajno što su u svakoj osvojenoj pokrajini Arapi uspostavili svoje glavne baze na rubu pustinje. U tu svrhu poslužili su im tadašnji gradovi kao Damask, ako su bili ovako pozicionirani, ili su osnivali nove, poput Kufe i Basre u Iraku, Fustata u Egiptu ili Keruana u Tunisu. U ovim gradovima Arapi su podigli vojna utvrđenja i uporišta, koja su kroz čitav omajadski period ostala glavna središta arapske vlasti. Ti gradovi, u arapskoj istoriji poznati kao Amsar, igrali su ključnu ulogu u uspostavljanju i učvršćivanju arapskog uticaja u osvojenim zemljama. Premda su u čitavim pokrajinama Arapi bili manjina, u gradovima Amsara sačinjavali su većinu i tu je arapski postao glavni jezik. Ti su gradovi služili kao tržište za poljoprivredne proizvode susednih krajeva te se preko njih arapski jezik proširio na okolna seoska područja. Ubrzo se svaki arapski utvrđeni grad razvio u spoljni grad zanatlija, sitnih trgovaca i zanatskih radnika, koji su poticali od pokorenog stanovništva. Kretanju stanovništva iz seoskih krajeva u te gradove doprinelo je nejednako oporezivanje nemuslimanskih poljoprivrednika i pad cena poljoprivrednih proizvoda, koji mora da je proistekao iz prilično slobodne razmene prihoda u naturi među arapskim osvajačima.
U svojoj osnovi, velika osvajanja nisu predstavljala ekspanziju Islama već arapske nacije. Pritisak prenaseljenosti na njihovom rodnom poluostrvu terao ih je da krenu ka susednim zemljama. Ekspanzija Arapa nije bila iznenadna, kako se to na prvi pogled može učiniti. U razdobljima kada je snaga Vizantije i Persije držala Arape na njihvom poluostrvu, pritisak prenaseljenosti nalazio je delimično olakšanje u neprestanom prodiranju arapskih elemenata u pogranične zemlje. Mnogi pogranični gradovi imali su znatno arapsko stanovništvo još pre osvajanja.
Stariji pisci precenjivali su ulogu religije u osvajanjima. Njena važnost je u tome što je u kratko vreme izvršila psihološku promenu u narodu, koji je po prirodi temperamentan i nenavikao na bilo kakvu vrstu discipline, koji popušta da ga uvere ali ne i da mu zapovedaju. Upravo religija je ovaj narod učinila mnogo samopouzdanijim i sklonijim nadzoru. U osvajačkim ratovima religija je bila simbol jedinstva i pobede. Međutim, da je vodeća snaga u osvajanjima bila svetovna a ne religijska, pokazuju istaknute ličnosti poput Halida al Valida i Amra, čije je interesovanje za religiju bilo površno i kojima je ona služila samo kao sredstvo za postavljene ciljeve.
U osvojenim teritorijama Arapi su u početku zadržali persijski i vizantijski aparat vlasti s njegovim činovnicima, pa čak i stari novac. Međutim, nakon 640. godine, Omar je uvideo da su potrebne nove mere, te je uveo novi sistem po kojem je carstvo povereno halifi, kao isključivom povereniku za čitavu muslimansku zajednicu. Razne pokorene pokrajine imale su različite zakone i običaje. Budući da su Arapi nasledili stare sisteme, nije bilo jedinstvenog prava u Carstvu. U Siriji i Egiptu koji su potpisali predaju s postavljenim uslovima, Omar je bio prisiljen da poštuje mesne običaje, dok je u Iraku koji se bezuslovno predao imao veću slobodu delovanja.
Novi arapski režim nasledio je od Vizantije i Persije prostrana državna zemljišta. Tim zemljištima pridodata su znatna imanja koja su vizantijski velikoposednici ostavili za sobom, kada su, zajedno sa poraženim carskim armijama, napuštali osvojene teritorije. Ta imanja, zajedno sa prostranim i neobrađenim zemljištem, sačinjavala su takozvani Mevat ili „mrtve zemlje“, kako su ih nazivali arapski pravnici. Arapi su preuzeli samo državna zemljišta i zemljišta neprijateljâ režima. Ostalim zemljoposednicima, koji su priznali novu vlast, potvrđeno je puno pravo na slobodno vlasništvo, s tim da plaćaju određene poreze. Da bi osigurali obrađivanje tih zemalja i ubiranje poreza s njih, halifi su razvili praksu da ih izdaju u zakup, poznat kao Kataije ili u Iraku, Savafi, članovima svojih porodica i drugim istaknutim i bogatim Arapima. Ti su zakupi bili slični vizantijskoj emfiteuzi, na kojoj su se zapravo i temeljili. Oni su uključivali obavezu zakupca da obrađuje zemlju u ugovorenom periodu, da sakuplja poreze i da ih predaje vlasti.
Muslimanski zemljoposednici izvan Arabije nisu plaćali pun iznos zemljarine, već mnogo manju obavezu poznatu kao Urš (desetina). Izuzev malog religioznog nameta za muslimane, sve ostale poreze plaćali su pokoreni nemuslimanski narodi. Među te poreze spadaju Džizija i Harač. Kasnije su ti izrazi označavali razliku između glavarine, koju su bili dužni plaćati nemuslimani, i zemljarine. Međutim, u doba ranog halifata, ti su se izrazi naizmenično upotrebljavali za oznaku kolektivnog danka, koji su Arapi određivali za svaki kraj u paušalnom iznosu. Lokalnim činovnicima je bilo prepušteno da raspodele porez i uberu novac na stari način.
Čini se da velika bogatstva, koja su sakupili neki arapski osvajači, nisu bila investirana i iskorištena u trgovini, te je trgovačka klasa Meke, uz neke izuzetke, napustila svoj pređašnji poziv, da bi igrala ulogu ratničke aristokratije.
Veliki iznosi novca kojima je raspolagala vladajuća klasa, doprineli su razvoju nove klase - Mavala (singular Mavla). Mavla je bio svaki musliman, koji po poreklu nije bio pravi član nekog arapskog pelemena. Prema tome, Mavli su bili Persijanci, Aramejci, Egipćani, Berberi i drugi nearapski obraćenici na Islam, a takođe i neki stanovnici carstva koji su govorili arapski i bili arapskog porekla, ali su iz nekog razloga prestali biti članovi vladajuće kaste ili im nije uspelo da to postanu.
Mavali su u velikom broju počeli naseljavati gradove arapskog Amsara, te su oko svakog brzo podigli prostrani spoljni grad zanatskih radnika, zanatlija, dućandžija, trgovaca i drugih, koji su služili potrebama arapske aristokratije. Kao muslimani, oni su, u teorijskom smislu, bili ravnopravni Arapima te su zahtevali ekonomsku i društvenu jednakost, međutim, ovo im arapska arstokratija u doba Omajada nikada nije priznala. Dok je nekim mavalskim zemljoposednicima uspelo da plaćaju isti iznos poreza kao i muslimani, zbog njihovih usluga iskazanih novom režimu, većini to nije pošlo za rukom, te u vreme Abd el-Malika muslimanska vlast nije podsticala preobraćanje na Islam, već je terala Mavale iz gradova nazad na polje, da bi povećali državne prihode, koji su bivali sve manji. Mavali su se dosta borili zajedno sa Arapima u islamskim armijama. Međutim, oni su bili raspoređivani u redove pešadije, bili su slabije plaćeni i dobijali su manji deo plena nego arapska konjica.
Broj Mavala se brzo povećao te je ubrzo nadmašio i broj samih Arapa. Njihovo masovno naseljavanje u gradovima stvorilo je nezadovoljno i opasno gradsko stanovništvo, koje je bivalo sve svesnije svog sve većeg političkog značaja, svoje kulturne nadmoći pa i sve većeg udela u vojnim operacijama. Glavna pritužba bila je ekonomska. Čitava struktura arapske države temeljila se na pretpostavci da će manjina Arapa vladati nad većinom poreskih obveznika nemuslimana. Ekonomski izjednačiti Mavale značilo bi u isto vreme smanjiti prihode i povećati rashode, što bi moglo dovesti do potpunog sloma.
Premda se podela na vladajuću kastu i Mavale u mnogo slučajeva poklapala sa etničkim razlikama između Arapa i nearapa, ipak je ona pretežno bila ekonomska i društvena, nego nacionalna. Siromašniji Arapi u Iraku i Bahreinu nisu bili upisani u spiskove Divana, te su bili svedeni na nivo Mavala i delili su njihove pritužbe. S druge strane, mnogi su se pripadnici stare persijske zemljoposedničke vlastele prilagodili novom poretku.
Ovaj naziv ne obuhvata nemuslimane, poznate kao dimisi, to jest sledbenici dopuštenih religija, koje je arapska država štitila, jer su pristali na veći iznos proeza i na neka društvena ograničenja. Osvajači se nisu upletali u unutrašnju građansku i versku upravu pokorenih naroda, koji su dobili položaj dimisa, tj. pripadnikâ religija koje je Kuran dopuštao. Čini se da su pokoreni narodi uglavnom pozdravljali arapsku vlast, jer su ustanovili da su novi nameti lakši od starih. Čak je i hrišćansko stanovništvo Sirije i Egipta više volelo vlast Islama nego vlast ortodoksnih Vizantijaca.
U to vreme Arapi su poistovećivali Islam s arabizmom, što se vidi iz njihovog stava prema novim obraćenicima, pripadnicima pokorenih naroda koji su počeli prihvatati novu veru. Arapski muslimani bili su potpuno nespremni na ideju o nearapskim muslimanima, te su pokoreni narodi mogli pristupiti veri samo ako bi postali mavali, odnosno štićenici nekog arapskog plemena. Premda su oni u teoriji bili izjednačeni s Arapima i oslobođeni od većine poreza, Arapi su zadržali prezrivo nadmen stav prema njima i dugo su pokušavali da ih isključe iz materijalnih povlastica Islama.
Nakon Omarove smrti došlo je do zastoja u osvajačkim ratovima, koji su sve dotle bili glavni pokretač arapske istorije. Seoba arapskih naroda bila je uglavnom dovršena. Arapsko stanovništvo preplavilo je osvojene pokrajine i tamo se nastanilo, te je pokretačka snaga prenaseljenosti privremeno opala. Visoke visoravni i neprijateljsko stanovništvo Irana na istoku i Anadolije na severu, usporili su dalja osvajanja. Budući da je ratovanje zastalo, pripadnici plemena imali su više vremena da razmišljaju o dotada prigušenim pitanjima što će uskoro izazvati slom državne uprave i opštu pobunu.
Elementi otpora mogli su se videti još za Omarove vladavine, te su možda i uzrokovali njegovu smrt. Za vreme slabe Osmanove vlasti ti su elementi izbili na površinu. Pobuna protiv njega nije bila ni religiozna ni lična. To je bila pobuna nomada protiv bilo kakvog sistema centralizovane kontrole, pobuna protiv države uopšte. Arapi su zadržali nomadski pojam vlasti, po kojem se poslušnost smatrala kao dobrovoljno podvrgavanje odabranom pojedincu. Budući da Osmanu nije pošlo za rukom arapskim plemenima nametne poslušnost, oni su se osetili slobodnim da mu je uskrate.
Iako je oružani napad na Osmana došao iz Egipta, stvarno središte otpora bila je Medina. Tu su Talha i Zubeir, dva nezadovoljna Mekanca, Amr, nezadovoljan što ga je Osmanov čovek smenio u Egiptu i Aiša, Prorokova udovica, stvorili središte zavere protiv halife i verovatno imali udela u događajima koji su doveli do njegovog ubistva.
Alijina uloga nije jasna, no čini se da ipak ne snosi nikakvu direktnu odgovornost za ubistvo, premda je njegova pasivnost da upotrebi svoj ugled i položaj kako bi ga sprečio, kasnije njegovim neprijateljima dala delotvorno oružje protiv njega. Godine 656, 17. juna, jedna skupina pobunjenika iz arapske vojske u Egiptu, koja je došla u Medinu da se potuži na nepravde, ušla je u halifove odaje i smrtno ga ranila. To ubistvo označava prekretnicu u istoriji Islama. Ubijanje halife od strane pobunjenih muslimana postalo je presedan koji je poljuljao religiozni i moralni ugled halifove službe, kao veze jedinstva u Islamu. Otada je jedina spona između vlasti i plemena bila politička i finansijska.
Po Osmanovoj smrti Ali je gotovo odmah bio pozdravljen u Medini kao naslednik, ali su se čak i neki Osmanovi neprijatelji ustručavali da priznaju kao halifu čoveka koji je dolazak na presto u velikoj meri dugovao kraljoubicama, premda sâm nije bio kriv. Drugi, koji nisu voleli Osmana, nisu bili voljni da priznaju novog halifu i proosmanska je strana brzo rasla i tražila kaznu za krivce. Ali nije znao da se snađe, te je sebi stvorio čitav niz novih neprijatelja opozvavši s položaja mnoge ličnosti koje je ubijeni halifa postavio. Otpor protiv Alija otpočeli su Aiša, Talha i Zubeir, koji su olako prešli preko sopstvene uloge u pređašnjim događanjima, te su se povukli u Meku da bi pozvali na rat i osvetu. Oni su sakupili snage za akciju protiv Alija premestivši se u Basru gde su se nadali lokalnoj podršci.
Oktobra 656. godine, Ali je krenuo iz Medine na čelu svojih snaga. Taj je događaj dvostruko značajan. U prvom redu on označava kraj Medine kao prestonice Islamskog carstva, jer otada tamo nikada neće stolovati vladajući halifa. Drugo, po prvi put je jedan halifa poveo muslimansku vojsku u građanski rat protiv muslimanske braće.
Ali je sa svojom vojskom stigao u Kufu, gde je posle pregovora s neutralnim namesnikom Ab ul-Musom ušao u grad uz odobravanje stanovništva. Otuda je krenuo protiv Basre i porazio snage opozicije u boju poznatom kao „Bitka oko kamile“, jer se borba vodila oko kamile na kojoj je jahala Aiša. Bitka je završena Alijevom pobedom. Talha i Zubeir su ubijeni, a Aiša poslata natrag u Meku.
Posle kratkog zadržavanja u Basri, gde mu nije uspelo da za sebe pridobije stanovništvo, Ali se vratio u Kufu, koja je postala njegova prestonica. On je sada bio gospodar čitavog islamskog carstva izuzevši Siriju. Međutim, uprkos prividnoj snazi njegov položaj je bio oslabio zbog plemenskog nejedinstva i neposlušnosti njegovih pristalica, kao i zbog protivrečnih saveta pobožnika i teokrata, koji su sačinjavali veliki deo njegove pratnje, te su stalno ugrožavali i dovodili u pitanje njegovu vlast.
Sirijom je upravljao Muavija, koji je stajao na čelu centralizovane vlasti – jedine u islamskom svetu tog doba – vladajući ujedinjenom i poslušnom pokrajinom, s dobrom vojskom, koja je bila izvežbana i disciplinovana u graničnim ratovima s Vizantijcima. I moralno je njegov položaj bio jak. Njegovo pravo na vlast bilo je besprekorno, jer ga je za namesnika postavio Omar, a potvrdio Osman, poslednji opšte priznati halifa.
Tražeći osvetu za smrt svoga strica Osmana, on je postupao prema starom arapskom običaju, koji je potvrdio i sam Kuran. U prvim borbama protiv Alija i njegovih protivnika, Muavija nije tražio pravo na halifat, već je zahtevao pravdu, osporavajući Aliju pravo da vodi Carstvo, optuživši ga da je oprostio kraljoubistvo. Muavija se prvi put otvoreno suprotstavio Aliju kada se nasilno odupro namesniku kojeg je Ali poslao da ga zameni. Prisiljen na akciju, Ali je najzad krenuo s vojskom protiv sirskih snaga. Bitka je započela 26. jula kada su Alijeve snage počele da preuzimaju prevlast. Kako bi izbegli poraz, sirski vojnici natakli su Kuran na šiljke svojih kopalja i počeli da iz sveg glasa govore „Neka Bog odluči“. Ali je u ovom pozivu na arbitražu prepoznao prevaru, no zbog snažnog uticaja vere bio je primoran da prihvati primirje. Bilo je dogovoreno da svaka strana imenuje svog arbitra, a da se suparničke vođe obavežu da će se pokoriti presudi.
Muavija je imenovao kao svog predstavnika Amra – veštog pregovarača, odanog njegovom krilu. Alijini sledbenici, koji su funkcije arbitara protumačili u drukčijem svetlu, prisilili su ga da prihvati usluge neutralnog Ab ul-Muse. Arbitraža je ubrzo donela nove poteškoće Aliju. Znatna grupa njegovih sledbenika, nezadovoljna tim korakom, pobunila se protiv njega, te je pobuna morala biti žestoko ugušena u krvavom sukobu. Ovi pobunjenici poznati su kao haridžiti.
U januaru 659. godine arbitri su se sastali u Azruhu. Njihova odluka bila je nepovoljna po Alija a verovatno je sadržala i njegovu abdikaciju, zbog čega je on odbacio. U narednim mesecima njegov položaj će nastaviti da slabi. Muaviji je pošlo za rukom da pripoji Egipat i da time Alija liši važnog izvora bogatstva, te je izbegavajući bitku nekažnjeno upadao u Irak.
Godine 661. Alija je ubio haridžit Ibn Muldžem. Alijin sin Hasan napustio je borbu i preneo svoja prava na Muaviju, koji je sada pozdravljen u Siriji, a uskoro je bio priznat i u čitavom Carstvu.
Kad je Muavija stupio na presto, stanje u državi bilo je puno teškoća. Uprava carstva je bila decentralizovana i u neredu, te je oživljavanje nomadskog anarhizma i nediscipline, koju više nije obuzdavala religijska ili moralna veza, dovelo do opšte nesigurnosti i pomanjkanja jedinstva. Ubistvo Osmana, građanski rat koji je usledio i premeštanje prestonice iz Medine, neopozivo su uništili teokratsku sponu koja je držala na okupu prvi halifat. Oligarhija u Meki bila je poražena i bez ugleda, te je Muavija morao pronaći novu osnovu za povezivanje carstva. Ovaj problem on je rešio tako što je dotada teokratsku vlast počeo da preobražava u arapsku svetovnu državu.
Muavija je proglašen za halifu 661. godine u Jerusalimu. Njegovim dolaskom, prestonica provincijske vlade Damask, postao je glavni grad muslimanskog carstva, mada je to carstvo bilo nešto suženo. Posle presude arbitražnog suda, Amr Ibn ul-As, Muavijina desna ruka, otrgao je Egipat od Alijinih naslednika. Međutim, Irak je proglasio al-Hasana, najstrijeg Alijinog i Fatiminog sina za legitimnog Alijinog naslednika, dok su se Meka i Medina ravnodušno odnosile prema prestavnicima Sufjanida (kojima je pripadao Muavija).
Ipak, interesi al-Hasana, koji se kretao više kod kuće u haremu nego na prestolu, bili su usmereni više na druga područja nego na državnu upravu. Posle kratkog vremena on je abdicirao u korist svog sposobnijeg rivala i povukao se u Medinu, predavši se potpuno lagodnom i raskošnom životu. Na preduzimanje takvih koraka nagovorio ga je Muavija, koji mu je garantovao ogromnu novčanu svotu i godišnju rentu, koju je on sam sebi odredio. Naknada je obuhvatala svotu od 5 miliona dirhama iz blagajne u Kufi, uz prihode jedne oblasti u Persiji za vreme celog njegovog života, koji doduše nije predugo potrajao, budući da je umro u 45. godini, najverovatnije od posledica trovanja.
Pozniji arapski istoričari, koji su pisali za vreme dinastija koje su ustoličavane nakon pada Omajada, bili su zaokupljeni time da umanje ugled omajadske dinastije, osporavajući titulu halife Muaviji i njegovim naslednicima. U svojim spisima oni priznaju titulu halife Aliju, no kada govore o Muaviji i ostalim Omajadima, izuzev pobožnog Omara II (717-720) kojem ipak priznaju halifsku titulu, govore o kraljevanju (mulk), što je titula koja se davala gotovo isključivo vlastodršcima nearapima. Stav istoričara odražava stav puritanaca, koji su ga optuživali da je sekularizovao islam i promenio proročanski, tj. teokratski halifat u svetovnu vlast – mulk. Posebno mu se zamera uvođenje maksure unutar džamije. On je propoved u petak (khutbah) čitao sedeći u stolici, a prvi je ustanovio i kraljevski presto. Prema ovakvom pristupu, halifat se ponovo uspostavlja tek dolaskom na presto dinastije Abasida godine 750. Uprkos ovakvom tumačenju, Muavija je primer vladara izuzetne državničke sposobnosti kojeg je retko koji potonji vladar uspeo nadmašiti.
Međutim, iako je započeo sekularizaciju države i mada je priadavao veću važnost političkim i ekonomskim aspektima vlasti, religiozni faktor još uvek je mnogo značio. Muavija je ovo vešto koristio u neprestanim borbama sa Vizantijom, koje su mu omogućile da sebe predstavi kao pobornika Islama i vođom u Svetom ratu, te da zahteva i postigne religioznu odanost većine Arapa.
Proces centralizacije, koji je sada bio neophodan da bi arapsko carstvo moglo da preživi, obuhvatao je niz koraka, koje je trebalo preduzeti. Najpre je trebalo premestiti prestonicu u Siriju, koja je ostala prestonička pokrajina carstva tokom čitavog perioda omajadske vlasti. Stvarna prestonica, međutim, često se premeštala budući da su omajadski vladari podizali svoje zamkove na rubu pustinje gde su se osećali sigurni. Sam Muavija smestio se u Damasku, gde mu se, s obzirom na središnji položaj i stare kulturne i upravne tradicije grada, činilo da može uspostaviti vladu koja će biti sposobna da nadzire udaljenije pokrajine.
Od mnogobrojnih žena, najbliža mu je bila Mejsun, Siro-Arapkinja iz plemena banu-Bahdal, koja je s prezirom gledala na dvorski život u Damasku i čeznula za slobodom pustinje. Mejsun je bila jakobitska hrišćanka. Svog sina Jazida, kasnijeg Muavijinog naslednika, često je vodila u sirijsku pustinju, blisku njenom beduinskom plemenu, u kojoj se mladi prestolonaslednik privikao na lov, teška jahanja, pijenje vina i pisanje stihova. Sirijska pustinja sada je postala škola omajadskih prinčeva, gde su oni učili čisti arapski jezik, neuprljan arameizmima, i gde takođe nisu bili izloženi gradskim zarazama koje su često napadale gradove. Kasnije su omajadski halifi nastavljajući tradiciju, gradili seoske dvorce na granici Sirijske pustinje, koje su nazivali al-Badija.
Sa Omajadima prestonica je preseljena u Damask. U srcu grada nalazio se rimski hram Jupitera Dolihenosa, na čijem mestu je u doba Omajada postavljena Velika džamija. Oslanjajući se na zatečeno nasleđe, Omajadi će razviti poseban arhitektonski stil. Sali za molitvu se u to vreme dodaje novi arhitektonski element – transept, što će iz osnova promeniti salu sa stubovima koja je do tada ostala neraščlanjena. Što se tiče bazilikalnog plana i njenog „trijumfalnog karaktera“ van sumnje je da on vodi poreklo od preislamskih bazilika, i to kako od profanih sala za audijencije, sa nišama za presto u palatama, tako i od srednjeg broda sirijskih crkava.
Između džamije i palate, postoje u stvari, vrlo bliske veze, tako je džamija u isto vreme i Javna riznica. Njeni ključevi su svake večeri predavani blagajniku, koji je stanovao u palati. Obrnuto, komandant trupa sa svojom oružanom pratnjom je u toku dana boravio u palati, dok bi noću obezbeđivao stražu u džamiji.
Kada je u pitanju mihrab u transeptu, ovaj element verovatno predstavlja u isto vreme i dvorsku apsidu sa prestolom i crkvenu apsidu, ali zaista u jednoj uprošćenoj formi, koji je, takođe, ispunjavao određene funkcije. Bez sumnje je njegova prva namena bila (mada pogrešno primljena) da označava zid kible, to jest da tačno odredi pravac molitve prema Meki, ali bolje reći, bar u ranim godinama Islama, služila je kao soba za molitvu halifi ili namesniku.
U tom smislu postoji nekoliko arapskih izvora koji govore kako je omajadski namesnik u Iraku, Ibn-Hubajra sedeo u mihrabu svoje sale za molitvu, gde ga je pronašao njegov komornik. Ova uloga mihraba kao „carskog mesta“ u spomenicima iz najstarijeg perioda, uglavnom je dokazana bogatstvom i veličanstvenošću njegove dekoracije, koja ga odvaja od ostalih delova džamije. Izvestan odblesak prohujalog sjaja tih starih primeraka sačuvan je svedočanstvom dvaju najstarijih spomenika: nišom za molitvu el-Khasaki (prva polovina IX veka) koja potiče iz Bagdada i izložena je u muzeju ovog grada, i mihrabom iz džamije Sidi Okba u Keruanu (862/863). Iako ova dva ostvarenja pripadaju starom abasidskom periodu oni po obliku, ukrasu i stilu slede omajadske primere.
Glavno obeležje mihraba iz omajadskog perioda je lučno ili potkovičasto zasvedena niša, kao i motiv vinove loze, koji dolazi iz antike i hrišćanstva, a igra važnu ulogu u omajadskoj umetnosti. On se širi u obliku kandelabra koji izlazi iz vaze na središnjoj traci mihraba Al-Khasaki, načinjenoj od kamena, a pokriva svod mihraba džamije Sidi Okba u vidu zlatnih grančica koje se ističu na crnoj osnovi. Isto tako zapaža se i motiv školjke kojim se ističe niša mihraba u Bagdadu, a često se sreće u Keruanu na mramornim ukrasnim nišama potkovičastog oblika na podnožju mihraba. Ovde svakako treba spomenuti i kupolu mihraba u obliku školjke, iz džamije u Kordovi, koja pripada kasnijem omajadskom vremenu i koja datira iz druge polovine X veka. U kasnijem periodu ovaj oblik biće podređen novim uticajima i promenama u ukusu. U IX veku će prevagnuti niše zasvedene prelomljenim lukom, koje će od epohe Seldžuka biti obogaćene narezima i biti ispunjene „stalaktitima“ u gornjim delovima.
Kada se govori o omajadskoj arhitekturi, svakako treba spomenuti i minaret, koji se kao novi element pojavljuje na omajadskim džamijama, i sa čijeg je vrha mujezin pozivao vernike na molitvu. Prvobitno su u tu svrhu služile četiri ugaone kule sa rimskog utvrđenja oko omajadske džamije u Damasku, čiji će plan kopirati 673. godine Amrova džamija u Fostatu, a odrediće isti raspored i omajadskoj džamiji u Medini.
Kasnije će omajadska epoha biti karakteristična po jednom minaretu, četvrtastog oblika, zdepastom i masivnom, podeljenom na dve zone, a često oživljenim prizorima pod lukovima u gornjim delovima. U retkim izuzecima minaret je uklopljen u zidove utvrđenja, i to na severnoj dvorišnoj strani, kao što je to slučaj sa džamijom Sidi Okba u Keruanu. U slučaju minareta smo takođe suočeni sa starim hrišćanskim pozajmicama, tačnije uspomenama na četvrtaste kule, koje su na sličan način obeležavale stare hrišćanske gradove Sirije. To su bila zdanja koja nisu služila smo za zvonike, nego i za gradska vrata i osmatračnice. U epohama koje će uslediti posle Omajada, oblik minareta će pretrpeti još veće promene no što je to bio slučaj sa mihrabom – izuzetak će biti Španija i severna Afrika.
SAKRALNA ARHITEKTURA OMAJADSKOG PERIODA
Kupola na steni
Kupola na steni, koju pogrešno nazivaju Omarova džamija, predstavlja najstarije muslimansko svetilište svečanog izgleda. Njena izgradnja započeta je pod Abd el-Malikom. Da bismo dobili pouzdan datum moramo se osloniti na natpis u unutrašnjosti zgrade, koji ukazuje na 691/692. godinu. Više od jednog veka kasnije, građevinu je obnovio abasidski halifa al-Ma’amun (813-833), koji je namesto Abd el-Malikovog ubeležio svoje ime, ali je zaboravio da promeni datum. Pored toga, prostor za ispisivanje imena je već bio određen imenom Abd el-Malika, tako da je abasidski kaligraf sasvim blizu umetnuo slova novog imena, nagomilavši ih na uskom prostoru.
Zgrada je po svom planu osmostrano zdanje sa stranama koje mere 20,6 m dužine, dok su zidovi visoki 9,50 m. Unutar spoljnih zidova upisan drugi oktogon, a zatim unutrašnji krug. Ovu središnju rotondu, u kojoj se nalazi Sveta stena, pokriva kupola. Ovim dvostrukim raščlanjivanjem dobijena su dva deambulatorijuma[6] koji dozvoljavaju vršenje obreda kružnog pohođenja (tavaf).
U unutrašnjosti primećujemo naizmenični raspored podupirača, koji su pozajmljeni iz Vizantije, koji se pokorava ritmu: jedan stubac pa dva stuba – jedan stubac pa tri stuba. To je red koji se već sreće u tremovima Velike džamije u Damasku.
Kupola koja dostiže prečnik od 20,44 m i visinu od 35,3 m bila je u početku drvene konstrukcije i sastojala se od dve kalote, koje su umetnute jedna u drugu, sa spoljnom oplatom od ploča od pozlaćenog bakra. Pod fatimidskim sultanom az-Zahirom, ova kupola je bila zamenjena 1022/23. godine jednom drugom kupolom, sa dvostrukom kalotom, koja je takođe bila presvučena bakarnim pločama. Posle zauzeća grada, krstaši su nadvisili kupolu zlatnim krstom, koji je Saladin zamenio polumesecom posle ponovnog zauzeća grada.
Kupola stoji na tamburu, spolja pojačanom sa četiri ugaona pilastra, a probijenom sa šesnaest prozora. Krov, lako nagnut nad unutrašnji deambulatorijum, drvene konstrukcije i pokriven olovom, bio je obnovljen 1780. godine. To je danas kasetiran pokrivač, slikan u stilu kasne turske keramike XVIII veka. Mnogo su dragocenije tavanice prvog deambulatorijuma, sa dekoracijom u reljefu, slikanom i pozlaćenom, koja datira iz početka XIV veka. Srazmere zgrade pokazuju čudesnu ravnotežu. Nijedna mera nije bila izabrana proizvoljno, već pažljivim biranjem odnosa radi postizanja savršenog sklada.
Isto tako raščlanjivanje spoljašnosti obeleženo je skladnim slaganjem sastavnih delova. Četiri portala slažu se dva po dva, i krstoobrazno su raspoređeni. Oni su dovedeni u ravnotežu pomoću četiri pilastra koji pripadaju nišama, čiji gornji delovi obuhvataju prozore, a oni odgovaraju pravougaonim prozorima na tamburu.
Na žalost, ukras od višebojnih pločica, koje su iz različitih epoha, ne pokazuje više nekadašnji izgled. Taj ukras zamenio je prvobitni zidni mozaik na zlatnoj osnovi, koji je oblagao prozore i završne široke trake, i koji je, združen sa živim bojama mermerne oplate i zlatnim sjajem kupole, morao stvarati uzbudljiv utisak. Pored toga, natpisne trake iz otomanskog perioda, izvedene s izuzetnim majstorstvom u tulut pismu, donose takođe izuzetnu draž. Za ovo ima zasluge obnova Kupole na steni, koja je preduzeta po naređenju otomanskog sultana Sulejmana I 1552. godine.
Ipak, tek unutrašnjost otkriva najviši domet ukrašavanja. Posmatrač ostaje zadivljen bogatstvom mermera, čiji ukras, znalački urađen, pokriva lukove, zidove između prostora i stupce. Zadivljuje i sjaj pozlaćenih kapitela, bronzane aplikacije na vratima, koje su ukrašene vinovim lozicama, a najviše očarava sjaj mozaika na zlatnoj osnovi. Ovaj mozaik, na kome je pretežan floralni ukras, krunisan je jednom širokom trakom, na kojoj se nalazi kufski natpis.
Posebnu pažnju privlači ova neobična mozaička dekoracija, ne samo zbog savršenstva svoje obrade, koja ništa ne zaostaje za mozaicima iz Damaska, već naročito zbog simbolizma. Glavni motivi su „svećnjaci“ ili drveće s grančicama, koje stvara bukete od akantusovog lišća da bi se ono ili uvilo u spiralne stabljike, podsećajući na rogove izobilja, ili se razvilo u naizmenično postavljene palmete. Na stablu i granama nalaze se neobični dodaci, skupocen nakit u kome se prepoznaju krune, ogrlice, grivne, naušnice i naprsni nakit. Ovi motivi nisu ništa drugo do prikazi nakita vizantijske krune, a delom i sasanidske, a predstavljaju simbole vlasti i svetlosti.
Arhitekturalna shema građevine oslanja se na oktogonalni hrišćanski martirijum,[7] a kao najbliži uzor može se smatrati crkva Uspenja Bogorodice iz Jerusalima, koja se, sa svojim dvostrukim deambulatorijumom i svojom rotondom pod kupolom uzdizala, kao i Kupola na steni, iznad jedne svete stene, na kojoj su, prema legendi, ostali ostaci Spasiteljevih stopala. S druge strane, izvesno je da je rotonda podignuta nad Hristovim grobom u Bazilici svetog Groba, takođe izvršila izvestan uticaj na zamisao ovog zdanja. Prilagođavanje pozajmljenih elemenata iz hrišćanske crkvene arhitekture muslimanskim namerama, svakako je, kao i u slučaju transepta, imalo dublji smisao. Kupola na steni, naime, trebalo je da bude shvaćena kao pandan hrišćanskim spomenicima, koje su muslimanski osvajači svakodnevno gledali. Ona je ostala trijumfalni spomenik ali u isto vreme i simbol nove vere. Arapski pisac Jakubi (874) piše sledeće: