Osnovni oblici u sakralnoj islamskoj arhitekturi
Džamija
Iako se muslimanska molitva može praktikovati na svakom mestu, u islamskom svetu veliki značaj pridaje se zajedničkoj molitvi, a naročito propovedi koja se drži petkom u podne. Otuda džamije, kao mesta na kojima se obavljaju zajedničke molitve i održavaju propovedi, imaju veliku važnost u islamskoj arhitekturi. Pored njihove osnovne namene džamije su bile mesta na kojima su se donosile sudske odluke i rešavali različiti sporovi, u njima se odvijala nastava, a u njihovom sklopu nalazile su se i prostorije u kojima su stanovali studenti. Pored toga, džamije su mogle služiti i kao prenoćišta za učene hodočasnike, skloništa za progonjene, a ne retko, naročito u selima, u njima su se mogle nalaziti javne kuhinje, bolnice, kao i drugi važni javni objekti.
Džamija (na arapskom mesdžid, mesto padanja ničice na kolena, obožavanja) u početku je bilo ime kultnih mesta, posebno posvećenih, kao što su Kaba u Meki, Kupola na steni u Jerusalimu i Muhamedova kuća u Medini. Ubrzo će sve džamije biti nazvane mesdžid, da bi se od X veka ovaj naziv upotrebljavao samo za manje džamije, dok su veće džamije nazivane mesdžid-i-džuma (džamija petka) ili ulu džamija (velika džamija), ili jednostavno džami (skup). Samo značenje reči džami otkriva nam prirodu svete islamske zgrade. To nije ni božja kuća, ni mesto žrtve, već mesto okupljanja vernika da bi zajedno ispunjavali molitvene obrede.
Poreklo džamije potiće od Muhamedove kuće koju je on podigao, posle svog prelaska iz Meke u Medinu, kao tradicionalnu arapsku kuću sa unutrašnjim dvorištem, okruženu zidom od opeka, oko koga su bile postavljene mnogobrojne prostorije. Da bi razgovor sa svojim vernicima mogao da vodi u hladu, Muhamed je ovoj zgradi dodao, na jednoj strani trem napravljen od palminih stabala i pokriven palminim lišćem i ilovačom. Tako je bio stvoren poseban tip svete muslimanske zgrade – džamije sa dvorištem.
U kasnijem periodu plan ove prvobitne džamije sa dvorištem povećavaće se i postajati osetno složeniji, pošto južna strana, ona u pravcu Meke, dobija nekoliko redova nosača s jednim krovom i jednu salu za molitvu, jasno ograničenu (haram), dok su tremovi izgrađeni na drugim trima stranama. Ovaj tip je najpre bio predstavljen velikim džamijama vojnih logora, zahvaljujući kojima su muslimanski vojnici mogli ispunjavati svoje obredne molitve, po vojnim propisima, u strogo svrstanim redovima i s istovremenim ritmičkim pokretima, što se kao pravilo održalo do naših dana u toku odvijanja molitve. Najstariji primeri ovih uvećanih džamija sa dvorištem nisu se sačuvali. Takve su bile džamija u Basri (665) i u Kufi (670) u Iraku. Džamija u Kufi, umesto prvobitnih palminih stabala, imala je pet redova stubova i sistem dvostrukih arkada u dvorištu. Docnije, džamije tipa Kufe predstavljaće razne varijante, kako u pogledu redova podupirača, tako i u pogledu upotrebljenog materijala. Ako ostavimo postrani sekundarnu upotrebu mermernih stubova, uzetih sa antičkih spomenika, mogu se primetiti stubovi ili stupci od opeke. U isto vreme stvaraju se i posebna zdanja tipično lokalna, kao što su džamije u Iraku, koje iznenađuju svojim skoro četvrtastim planom, zidanjem u opeci, mnoštvom vrata i kula na spoljašnjim zidovima, koji gotovo da obnavljaju arhitekturu utvrđenja.
Zanimljiv je jedan arapski tekst koji nam daje podatke o postupku, u tom ranom periodu, prilikom obeležavanja mesta za podizanje džamije:
„A ona (džamija u Kufi) bila je podignuta na jednom trgu, određenom za sapundžije i trgovce urmama. Teren je bio ovako uređen. Jedan čovek je stao u središte trga, a to je bio snažan strelac, vešt u rukovanju strlom. On je odapeo stralu na desnu stranu i graditelj je naredio da se zida iza mesta gde je pala odapeta strela. On je odapinjao strele i napred i nazad, a graditelj je naređivao da se zida tamo, gde su pale strele. Mesdžid bejaše tako sagrađen na jednom četvorouglu, čije su strane bile jednake“.
Dvojni ansambl pravougaonog plana, koji se sastoji od dvorišta (sahn) i sobe za molitvu (haram), koji se nije pokoravao određenoj orijentaciji, sa svojom kadencom beskrajnih redova podupirača, svojom šumom stubova i stubaca, i svojim mnogobrojnim vernicima postavljenim u redove, specifično je arapski doprinos umetničkom stvaranju.
Ova prva ostvarenja još uvek nisu imala buduće tipične elemente – minaret, mihrab i mimbar. Prvobitno je jedino bilo obavezno upućivanje molitve prema Meki. Poznato je samo da se Muhamed prilikom držanja svojih beseda na skupovima služio jednim niskim sedištem sa dva stepenika, a umesto minareta, vernici su pozivani sa vrha jednog stuba u unutrašnjosti džamije, ili stojeći na krovu.
Treba još naglasiti da prvobitne džamije nisu predstavljale usamljene građevine, već su one i tada, kao i kasnije, formirale jedan arhitektonski kompleks povezan sa palatom halife ili upravnika, koji je obuhvatao i državnu riznicu koja je bila u neposrednoj vezi sa zidom kible, što je omogućavalo neposreda pristup iz palate u džamiju.
U njenom razvijenom obliku, u svakoj džamiji nalazi se česma, obično u sredini dvorišta koje je smešteno ispred prostorije za molitvu, a koja je namenjena ritualnom umivanju vernika pre molitve. U toku molitve muslimanski vernici okrenuti su prema Meki, za šta kao orijentir služi niša za molitvu (mihrab), koja je tokom vekova postala deo građevine koji se najbrižljivije ukrašavao, odnosno zid u kojem se ona nalazi a koji je okrenut Meki (kibla). Desno od mihraba uzdiže se povišeno sedište (mimbar), kome se prilazi s nekoliko stepenica i koje služi kao propovedaonica. Mimbar može biti ozidan ili izrađen od mermera ili drveta, prema shemi koja ostaje nepromenjena: stepenice s bogato obrađenim ili izvajanim stranicama vode do jednog otkrivenog postolja koje može da bude zasvedeno. U velikim džamijama, ispred mihraba može se naći uzdignut podijum (dikka), odakle svi mogu videti onog ko vodi zajedničku molitvu. U nekim džamijama pored mihraba nalazi se mali ograđen prostor (maksura), rezervisan za vladara.
Kad je prva arapska dinastija Omajada prenela prestonicu u Damask, Arapi su došli u dodir s vizantijskom civilizacijom od koje prihvataju model bazilike, prilagođavajući ga sopstvenim potrebama. Da bi uvećali korisnu površinu, izmenili su osnovnu shemu trobrodne bazilike umnožavajući broj brodova sve dok nisu dobili kvadratnu građevinu. Unutrašnjost je bila ispunjena mnoštvom stubova na koje su se oslanjali lukovi koji nose ravnu tavanicu, s malom kupolom iznad mihraba. Ovakav raspored je karakterističan za prvi tip džamije, koji obuhvata četvrtasto dvorište s tremovima i jednu prostoriju za molitvu s brodovima koji se pružaju u pravcu Meke. Nakon premeštanja prestonice u Bagdad, došavši u kontakt s persijskom kulturom, iz tipa sasanidskih građevina postepeno se razvio tip džamija s centralnim dvorištem, sa ivanom na svakoj strani. Kod trećeg tipa džamije očigledan je uticaj vizantijske umetnosti. Reč je o uticaju sheme bazilike i crkve centralnog plana, koje su često nakon turskog osvajanja Carigrada 1453. godine, bile prilagođene i rekonstruisane u džamije, a koje su imale kupole na pandativima.[5] Za ovaj tip džamija karakterisitčan je centralni molitveni prostor prekriven prostranom kupolom. Ispred glavnog molitvenog prostora nalazio se trem kao i veliko ograđeno dvorište sa šedrvanom (fontanom) u sredini.
Mihrab
Mihrab je udubljenje ili niša u zidu džamije, koja pokazuje pravac molitve. Ovaj element preuzet je iz crkvene arhitekture, a najverovatnije se prvi put javlja u džamiji u Medini. Mihrab je vrlo brzo postao opšta pojava u svim džamijama, i kao i hrišćanski oltar, zadržao je najveći stepen svetosti. Kao takav, on je počeo poprimati razne oblike dekoracije kojim su ga vernici obasipali i zbog toga se može smatrati merilom određivanja kvaliteta stilova u islamskoj dekorativnoj umetnosti.
Maksura
Profana inovacija u džamiji, koja se obično pripisuje Muaviji, jeste maksura, tj. ogradom odeljen deo u unutrašnjosti džamije, koji je bio rezervisan za halifu. Njeno uvođenje pravdano je različitim razlozima, a glavni je bio zaštita halifove ličnosti. Maksuru su halifi često koristili i u svrhu odmaranja i povlačenja radi razmišljanja.
Minaret
Kao i mihrab, Omajadi su uveli i minaret. U Siriji, minaret je preuzeo oblik domaće sahat-kule ili njenog naslednika, crkvenog tornja koji je bio četvorougaon. Jedan od najranijih izvora koji spominju minaret na Omajadskoj džamiji u Damasku, izričito tvrdi da je to bio crkveni toranj koji je pripadao crkvi sv. Jovana. Smatra se da je Muavijin upravitelj u Egiptu uveo minaret u ovu provinciju, snabdevši minaretom sva četiri ugla Amrove džamije u Fustatu.
Sirijski četvorougaoni minaret od kamena bio je najstariji islamski minaret i služio je kao prototip drugim, naročito minaretima u severnoj Africi i Španiji. U islamskoj arhitekturi prepoznajemo čitav niz posebnih tipova minareta koji su se razvijali pod različitim lokalnim uticajima. U Egiptu su minareti tokom mnogih vekova zidani samo od cigala, a po mišljenju nekih autora, čuveni aleksandrijski svetionik izvršio je izvestan uticaj na njihovu gradnju. Muslimanski toranj, minaret u Iraku u Samari, koji potiče iz IX veka, podseća na stari asirski zigurat sa sedam spratova. Spratovi zigurat-kule predstavljaju sunce, mesec i pet planeta koje su tada bile poznate.
Prvobitno, minaret je postavljan unutar dvorišnih zidova, najčešće u centralnom delu severne strane, i imao je četvrtastu osnovu, ponekad sa okruglim završetkom. Minaret je bio podeljen na dva dela koja su se nalazila jedan iznad drugog, sa zidovima ukrašenim reljefnim motivima. Sa Seldžucima se javlja cilindrični minaret, koji je mogao biti različito zasvođen, kupasto – naročito u Turskoj, ili u vidu baldahina u Iranu. U otomanskom periodu, minaret dobija izduženi oblik (igličasti minaret) s karakterističnim kupastim, vitkim krovom, na kojem se obično nalaze tri niza uzanih balkona – kod većih džamija, dok minareti manjih džamija obično imaju jedan balkon.
Medresa
Medresa se u Persiji razvila kao škola u kojoj se učio Kuran, i prvobitno se sastojala od nekoliko soba spojenih džamijom. Zatim je usvojena shema s kvadratnim dvorištem oivičenim s četiri trema, u čijem su se središtu otvarali portali u vidu ivana, povezanih sa salama i stambenim prostorijama.
Mauzolej
Mauzolej (gumbet, turbe) su u islamsku arhitekturu uveli Seldžuci. On je prvobitno imao dva oblika, koji su se razvili u Horasanu. To su bili nadgrobna kula okrugle, poligonalne ili zvezdaste osnove, vitka i zasvedena kupolom, koja je sa spoljne strane često mogla biti pokrivena kupom, i drugi tip, tzv. kuba, koja je imala kvadratnu osnovu zasvođenu kupolom. Mongoli iz Tamerlanovog perioda (Timuridi) i Moguli iz Indije usvojili su tip ivana male dubine kao ulazni portal i često su ga raspoređivali na sve četiri strane građevine. Od vremena mogulskog cara Akbara, u najimpozantnijim indijskim mauzolejima, fasadni ivani imaju na stranama, na dva sprata niše u vidu lođe. Na uglovima ovih mauzoleja dižu se često četiri minareta i pokazuju da su i kuba i džamije s centralnom osnovom često bile inspirisane istom shemom.
Manastirske zgrade
Manastirske zgrade često su bile povezane s manjim fortifikacionim i utilitarnim objektima, korisnim u slučaju vođenja rata ili odbrane. Ovakvi kompleksi upotrebljavani su kao prihvatilišta, za molitvu ili za odbranu od neprijateljskih napada. Kao i medrese, imali su kvadratnu osnovu. Čine ih utvrđene zidine sa stražarskim kulama na sva četiri ugla. Raspolagali su stambenim prostorijama, skladištnima za oružje i jednom džamijom, sa unutrašnje strane zidina.
Tip kastruma koji je usvojen za omajadske dvorce biće ponovo primenjen u ribatu, utvrđenom manastiru, koji je služio za odbranu granica severne Afrike protiv upada iz hrišćanskih zemalja s one strane mora, kao i protiv berberskih ustanika iz unutrašnjosti. O izgledu „dvoraca kaluđera – vitezova“, preteča krstaških utvrđenja, koji su skoro svi bili izgrađeni u toku VIII i IX veka, a uglavnom gusto zbijeni duž tuniske obale, ribat iz Susa nam pruža još jednu predstavu. On sadrži ćelije, sale za abluciju (umivanje) i, na prvom spratu, džamiju sa jedanaest brodova, pokrivenu ravnim krovom, koja odgovara shemi sa transeptom.